(cca. 1994/95)

Radomir Vukina, dipl.ing.

Informatizacija poduzeća pomoću osobnih računala

Osobno računalo, personalni kompjuter ili kraće PC je donijelo velike promjene u način rada u suvremenim poduzećima. Više nisu rijetkost ni u hrvatskim tvrtkama, a ni u domovima. Sve češće se sreću mišljenja da se s njihovom pomoći mogu riješiti svi problemi u poslovanju. U ovom članku će biti detaljnije razmotreno koliko se pomoću njih može riješiti ono što se može nazvati klasičnom obradom podataka.

Za nestrpljive, vrlo kratak odgovor je: - s jednim PC-om baš i ne, osim za vrlo male organizacije. PC mreže do 10-20 radnih mjesta, druga rješenja za veće.

No, s druge strane, PC itekako ima svoje mjesto i u klasičnoj obradi podataka. U nastavku će biti govora o tome.

Što PC može a što ne

Za početak, osobno računalo je prvenstveno ono što mu i samo ime kaže - to je pomagalo za povećanje osobne produktivnosti, poput telefona, kalkulatora, adresara ... . Iz toga proizlazi da mu osnovna namjena nije da posluži kao platforma na kojoj će se automatizirati poslovanje poduzeća, nego da pomogne pojedincu - profesionalcu da postigne veću učinkovitost.

S druge strane, današnja osobna računala su toliko jaka, da formalno prelaze kapacitete računala koja su još prije desetak godina bila stup onoga što se je onda zvalo automatska obrada podataka. Danas nije rijetkost vidjeti PC s 16 MB RAM-a (t.j. centralne memorije od 16 milijuna znakova), diskovima od 0,5 ili 1 GB (milijardi znakova) i.t.d, što za red veličine prelazi nominalne kapacitete nekadašnjih velikih mainframe sustava, za koje su velika poduzeća imala sale veličine košarkaškog igrališta i ekipe od dvadesetak i više profesionalnih stručnjaka, sve smješteno iza vrata s natpisom "ERC - nezaposlenima ulaz zabranjen".

Međutim, pazite - suvremeni PC ipak ne može obraditi 10.000 uplatnica na dan, što su oni stari dinosaurusi (i njihovi današnji mnogo kompaktniji nasljednici) radili bez poteškoće. Dobar dio snage PC-a se troši na komociju i eleganciju rada, na izbor poslova preko šarenih sličica (t.zv. ikona), na to da za svaki posao koji radite otvarate novi prozor, na guranje tih prozora amo-tamo po ekranu, na to da vam za slučaj greške u unosu, umjesto običnog beep-beep zvuka, odsvira melodiju. Kod većine današnjih PC-ova, barem 50 od ukupno 100-200 MB prostora na disku se potroši za spremanje sistemskih programa i ostalog softwarea. (Danas se već rijetko nadu i kompjuterske igre koje zauzmu manje od 10-15 MB na disku i koje ne zahtijevaju barem 2 MB memorije, a da se ne govori o ekranima u boji, karticama za Hi-Fi zvuk i.t.d.). Ipak, kad se i sve to uzme u obzir, većina današnjih PC-ova bi mogla obraditi spomenutih 10 tisuća uplatnica za jedan dan, pod uvjetom da ih dobiju već upisane na barem disketu. Najveći problem za obradu podataka kod PC-a je da ima jedan ekran i jednu tipkovnicu i da za njim može raditi jedna osoba. A jedna osoba ne može upisati 10 tisuća uplatnica u jednom danu, makar radila i s PC-om koji podržava 16 milijuna boja i ima na sebe priključen kompletni tonski i TV studio.

Usko grlo - unos podataka

Problem nije u PC-u, problem je u ljudskim prstima. Za upis 10 tisuća uplatnica u jednoj radnoj smjeni treba otprilike pet brzih i spretnih osoba. Kod centralizirane pripreme podataka (podaci su se dostavljali u ERC, gdje su ih upisivale osobe koje su se bavile isključivo time, na posebnim uređajima, ili barem pomoću posebno pisanih programa) za najgrublji proračun još i danas vrijedi staro pravilo - kutija kartica po jednoj osobi za jednu smjenu. Kartice su odavno napuštene, no osoba koja se profesionalno bavi unošenjem podataka, mora moći u jednoj smjeni upisati oko 2 tisuće podataka (n.pr. uplatnica). Finije pravilo kaže 10 tisuća znakova za sat rada. No to je vrijedilo za čisti unos sa standardiziranih dokumenata, kad rade profesionalne osobe koje se bave isključivo time.

Današnji trend decentralizacije obrade podataka je doveo do toga da je posao pripreme podataka prebačen na mjesto gdje podaci nastaju, odnosno na mjesto gdje se koriste. Unos podataka više ne vrši profesionalna "bušačica", nego službenik u salda kontiju, ili službenik na šalteru, skladištar ... Za unos se koristi terminal ili PC, koji se koriste i za razne upite, pripremu izvještaja, pripremu faktura i otpremnica i.t.d. Osoba koja sve to radi više nije informatički profesionalac, ona je stručno osposobljena za kompletni posao oko te vrste podataka, a što se tiče informatike, mora se smatrati priučenim radnikom, koji niti nema (niti treba imati) brzinu i točnost u prstima. Da bi ostala potrebna točnost, programi koji se brinu za unos podataka moraju biti složeniji i pametniji. Sama brzina unosa je danas manje važna, jer se unos vrši istovremeno s nastajanjem podataka. Uzmimo za primjer šalter banke ili uplate/isplate na pošti - službenik u prosjeku potroši oko 5 minuta po stranki, a od toga samo upisivanje na terminal traje od pola do minute. Ostatak je razgovor sa strankom, brojanje novca i.t.d. - dakle sama brzina unosa više nije usko grlo. Slično je i u skladištu - daleko više vremena treba da se natovari kamion, nego da se ispiše otpremnica.

Koliko se dakle transakcija može obaviti dnevno na PC-u? Meni n.pr. svaki ponedjeljak stiže pošiljka s 10-15 dokumenata o novim proizvodima i treba mi otprilike sat vremena da ih složim, arhiviram i upišem u bazu podataka. Moja supruga za jedan dobar dan posla može upisati oko 150 pasa u bazu hrvatskog kinološkog saveza. Moji kolege iz prodaje potroše cijelo popodne da izrade ponudu za kompjuterski sustav, koja se sastoji od stotinjak stavki. Pisanje ovog članka će trajati nekoliko sati (plus nekoliko dana smišljanja). Zajedničko je kod svih tih poslova da je sam unos i obrada podataka tek jedan, i to ne najduži, dio posla - više se vremena potroši na provjeru dokumentacije, razmišljanje -rad na kompjuteru se odvija paralelno s time, malo po malo. Kad je sve spremno, sam čin obrade (upis u bazu, izračunavanje cijena ..., ispis izlaznog dokumenta) je gotov za par minuta. Čak i u slučajevima kada se PC koristi za klasične knjigovodstvene obrade, najlogičnija organizacija posla je takva da se svakodnevno unesu fakture, uplatnice i ostale transakcije nastale tog dana, te da se one istovremeno i knjiže. Na kraju mjeseca ili obračunskog razdoblja treba odvojiti sat ili dva za periodičke obračune i izvještaje.

Zbog prirode i organizacije poslova, kod rada na PC-u možete računati s nekoliko stotina stavaka na dan kao gornjom granicom. Stvar još više otežava to da će PC biti na nečijem stolu, i ako je ta osoba recimo salda-kontist, morati će se maknuti od svoga stola da bi robni knjigovođa unio svojih tridesetak stavki.

Kako do programa?

Tvrtke koje su imale mainframe kompjutere imale su i svoje sistem analitičare (da li se to danas kaže 'sustav rasčlanitelj' ?), programere, organizatore. Tvrtka koja želi svoje poslovanje riješiti na nekoliko PC-a to si ne može priuštiti. Do potrebnih programa može doći samo tako da kupi gotovi paket od software kuće ili da unajmi nečijeg programera ili nećaka-hackera da joj u fušu napiše programe. Tvrtkama kojima je stalo do ozbiljnog poslovanja najtoplije preporučam software kuće, kojih u Hrvatskoj već ima dosta, a dobar dio ih i čisto profesionalno radi. Programeri koji rade u fušu u principu ne mogu održavati software, ili za promjenu pozivnog telefonskog broja za Hrvatsku (od 38 na 385) traže nekoliko tisuća maraka. Software kuća po svoj prilici neće biti jeftinija, no trebala bi ponuditi kompletnu uslugu i potporu za svoj proizvod. Ako to ne nudi, nema razlike između nje i fušera/hackera. U daljnjem razmatranju ćemo podrazumijevati da ste software kupili, i to od organizacije koja će se brinuti za njegovo održavanje.

Što dakle može jedan PC?

Kao što je ranije rečeno, usko grlo je unos podataka. Ukoliko želite raditi sve obrade na jednom PC-u, teško da ćete to moći učiniti ako vam za unos svih podataka treba više od sat-dva dnevno. Čak i u tim slučajevima ćete posao vjerojatno raditi tako da jedan dan unosite fakture, drugi primke i otpremnice, treći dan opet fakture, pa podatke za plaće i.t.d.

Što se tiče prostora na disku, proizvođač vašeg softwarea će vam vrlo lako reći koliko vam ga je potrebno za toliko i toliko kupaca, dobavljača, artikala na skladištu i.t.d. Današnji PC-ovi mogu imati dovoljno velike diskove za zadovoljenje većine potreba.

Pored PC-a, trebati će vam i pisač. Na tržištu postoji širok izbor raznih pisača. Izbor pisača će vjerojatno diktirati ne-knjigovodstvene primjene vašeg PC-a. N.pr., za lijepe dopise ili grafiku su najbolji laserski pisači (ili barem ink-jet pisači). S druge strane, nemojte zaboraviti da na laserskom pisaču ne možete ispisivati virmane s više kopija. Solidan matrični pisač, s opcijom "near letter quality" ispisa će zadovoljiti najviše potreba. Ako si možete priuštiti samo jedan pisač, to je ono što se preporuča.

Mreže, mreže ...

Razlika između samostalnog i umreženog PC-a

No što ako vam jedan PC nije dovoljan? Čim vam za jednu od obrada treba više od pola vremena na jednom PC-u, morati ćete razmišljati o barem još jednom, za sve ostale. Kad nabavite još jedan PC, postavlja se i pitanje da li uz njega još jedan pisač.

A kad se nadu dva PC-a, nije više dug puti ni do trećega. A to je već trenutak kad treba razmišljati o njihovom povezivanju u nekakvu lokalnu mrežu. A čim PC povezete u lokalnu mrežu, to nije više samo PC - to je već dio sustava za obradu. A to je već dosta drugačiji pristup.

U čemu su razlike? Prvo, jedan nepovezani PC je svijet za sebe. Sve što ima koristi sam i ne treba se brinuti za nikoga. Čim se poveže s nekim drugim, to više nije slučaj. Jedan od glavnih razloga povezivanja u mreže je upravo zajedničko korištenje pojedinih resursa. Obično se počne tako da dva PC-a, inače neovisna jedan od drugoga koriste isti pisač. Da se izbjegne prespajanje kabela, ugradi se mala crna kutija iz koje izlazi nekoliko žica i mreža i prvi problemi su već tu. U prvi je čas vikanje "Ne štampaj, sad ja puštam svoje" čisto zadovoljavajuće rješenje, no vrlo brzo počinje smetati i to što je kolega baš sada morao promijeniti papir i.t.d... . Drugi korak je obično da jedan PC koristi prostor na disku drugog PC-a. To može nešto usporiti rad onoga koji je ustupio prostor, ali uz malo dobre volje još nema problema. Pravi problemi nastupaju kada se s dva PC-a ažuriraju podaci u istoj datoteci, istovremeno. U tom slučaju treba mijenjati software. Vaš aplikacijski software, t.j. programi za n.pr. obračun plaća moraju biti napisani za takav način rada, ako nisu, u najboljem slučaju neće raditi (u najgorem slučaju će raditi, ali potpuno pogrešno i dati apsolutno krive rezultate). Za najveći dio posla će se pobrinuti sistemski software za umrežavanje, no u aplikaciji mora biti predviđeno i aktivirano korištenje takvog software-a. Vaš programer-fušer će vam naplatiti 832 marke po stroju da u AUTOEXEC.BAT-u na oba PC-a ubaci liniju SHARE=ON (2 marke za posao, 30 za dolazak i 800 za znanje).

Strogo uzevši, PC koji radi u mreži više nije PC, jer ne radi sa sistemskim software-om karakterističnim za PC, nego drugim koji osigurava iste funkcije, ali i u mrežnom okolišu. No taj se također ponaša kao i "pravi" PC software, pa su to razlike koje za korisnika i ne čine razlike. A stara engleska poslovica "difference which makes no difference ..." kaže da razlika u takvim slučajevima u stvari nema.

Da ne kompliciram, ako je rad u mreži predviđen i sve je instalirano kako treba, korisnik skoro da i neće primijetiti razliku. Ako je sve dobro instalirano ... A ako nije ...

No, rekli smo da ćemo brigu oko software-a ostaviti solidnoj i profesionalnoj software kući.

Tipovi mreža

Ovdje ću se ograničiti na dva tipa mreža:

- "frisbee net i bike net"

- prave mreže: peer-to-peer i klijent/server

Frisbee net je lokalna mreža. Nekoliko PC-ova se nalaze u istim prostorijama i podaci se s jednog na drugi prebacuju tako da si kolege dobace disketu. Bike net je daljinska mreža. Disketa s podacima se prevozi na udaljenu lokaciju biciklom.

Prave mreže su povezane takvim hardware i software proizvodima da svaki PC vidi sve diskove, sve datoteke, sve pisače i.t.d. u mreži kao da su vezani direktno na njega. Odnosno, vidi sve ono za što mu je dana dozvola da smije vidjeti. Diskovi, pisači i.t.d. mogu biti u istoj sobi, u istoj zgradi ili u Ognjenoj Zemlji, korisnik ne treba vidjeti razliku.

Peer-to-peer mreže su mreže ravnopravnih učesnika, svi su i klijenti i serveri, većina PC-ova u takvim mrežama su podjednakih kapaciteta, a podaci i poslovi su manje više raspoređeni ravnomjerno na sve. Kod klijent/server mreža učesnici se dijele na pretežno klijente i na pretežno servere - serveri su jaki, brzi strojevi s velikim diskovima, na kojima se čuvaju svi zajednički podaci, dok su na klijentima važniji dobri ekrani i brzi procesori, a diskovi se koriste samo za radne datoteke i privatne podatke. Server ne mora biti PC - često može biti UNIX stroj, na kojeg su osim PC-a vezani i neinteligentni terminali. Brzi i kvalitetni pisači su obično spojeni na server ili direktno na mrežu, a u oba slučaja ih mogu svi koristiti.

Kada što koristiti

Frisbee net i bike net izgledaju kao šala (nazivi i jesu iz starih kompjuteraških anegdota), međutim predstavljaju realno rješenje za organizacije čije informatičke potrebe ne prelaze 2-3 PC-a, od kojih svaki radi samostojeće obrade, a razmjena podataka je više izuzetak nego pravilo. U tu kategoriju bih ubrojio i crnu kutiju za spajanje jednog pisača na dva PC-a. Ovo nisu uzbudljiva i atraktivna rješenja, ali su jeftina, jednostavna i rade, ako se ne moraju prečesto koristiti. Zahtijevaju organizacijsku disciplinu i pažnju da se ne pobrkaju i ne izgube diskete (mogućnosti software kontrole su vrlo ograničene). Svaki PC je otok za sebe, a u moru oko njih ima mnogo morskih pasa.

Peer-to-peer mreže su prikladno rješenje za 5-6 PC-ova. Poslije toga počinje čista ekonomika, koja čini kompletno rješenje koje uključuje server jeftinijim nego postizanje istih kapaciteta na jednakopravnim PC-ovima. To vrijedi naročito ako se za klijente koriste PC-ovi bez diskova i disketa, koji osim što su nešto jeftiniji, ujedno i onemogućavaju neovlašteno kopiranje podataka, nema opasnosti od virusa i.t.d.

Informatički otoci su povezani mostovima, tunelima i trajektima.

Ne-PC rješenja

U organizaciji u kojoj radim (ICL) imamo veliko i dugotrajno iskustvo s lokalnim mrežama. Nudili smo i instalirali sustave lokalnih mreža već sredinom sedamdesetih godina, u doba kada je izraz PC značio Plug-Compatible uređaj (to jest na primjer disk od nezavisnog proizvođača, koji se je bez ikakvih dodatnih zavrzlama mogao priključiti na recimo IBM disk kontroler na stroju 370 serije i odmah raditi), a ne Personal Computer. ICL -ovi mikro-kompjuteri iz serije 1500 su bili jedni od prvih na svijetu koji su radili u lokalnim mrežama, a neke lokalne mreže strojeva iz čuvene ICL-ove DRS20 serije rade i danas (neki dan su jedni korisnici čak zatražili i ponudu za proširenja!). Lokalne mreže su uvijek bile rješenje koje mi se vrlo sviđalo i ne jednom sam nudio oklade da ću pomoću lokalnih mreža riješiti bilo koji informatički zahtjev. Međutim, rekavši sve ovo, moram reći da lokalne mreže ipak nisu najprikladnije rješenje za sve potrebe. Nakon izvjesnog broja radnih mjesta, druga rješenja postaju i ekonomičnija i bolja.

Organizacije koje za svoje poslove trebaju više od recimo dvadeset radnih mjesta bi trebale početi razmišljati i o rješenju zasnovanom na serveru i neinteligentnim terminalima i tek ponekim PC-om u mreži. Takva rješenja, za veći broj radnih mjesta su ekonomičnija, pouzdanija, bolje zaštićena i općenito sigurnija za aplikacije o kojima ovisi poslovanje, nego rješenja zasnovana na PC mrežama. Takva rješenja su projektirana za takve obrade. PC-ovi, pa ni mreže PC-ova nisu - PC je počeo i ostao alat za pojedinca. Potrebna zaštita i pouzdanost se tom tehnologijom teže postiže. Prvi izbor operacijskog sustava za takvo rješenje je danas UNIX, no uskoro će se moći ozbiljno računati i na Microsoftov NT.

Organizacije s nekoliko stotina radnih mjesta će trebati razmišljati o mrežama UNIX servera i/ili mainframe sustavima.

Kod ovakvih rješenja nema razlike između informatičkog kopna i mora.

Mjesto PC-a u organizacijama s većim kompjuterima

Zaključak dosadašnjeg izlaganja je: s PC-ovima se može ići do određenih granica. Nakon izvjesnog broja radnih mjesta, ni umreženi PC-ovi ne mogu dati ekonomično, a ni dovoljno sigurno i pouzdano rješenje. Kad se pređe ta granica, treba ići na servere (UNIX, NT) ili čak na mainframe ("velike", "klasične") sustave.

Postoji li mjesto za PC-ove i u tim slučajevima?

Naravno da postoji.

Prvi slučaj su korisnici kojima je potreban PC - projektanti koji ga koriste za kompjutersko projektiranje. Financijski stručnjaci koji na njemu pomoću tabličnih kalkulatora istražuju rentabilnost investicija, usklađuju proračun i.t.d. Ljudi iz prodaje koji na svom notebook PC-u kod korisnika pripremaju ponudu i konačnu verziju ugovora. Ljudi iz marketinga koji pripremaju prezentacije i materijale za nove proizvode. Direktor koji želi vidjeti stanje poduzeća prikazano poslovnim grafikonima i.t.d., i.t.d., i.t.d. ...

Sve te osobe imaju dovoljno razloga da opravdaju nabavku PC-a za svoje specifične potrebe. Međutim, svi ti ljudi trebaju i pristup do podataka koji se nalaze na grupnom ili glavnom kompjuteru - cjenike, stanje robe na skladištu, salda kupaca ... Svi oni trebaju i elektroničku poštu i ostale usluge koje ne može pružiti samostalni PC. Da bi to ostvarili, njihovi PC-ovi će biti priključeni na mrežu. Neke od svojih aplikacija će raditi isključivo na PC-u, za neke će njihov PC raditi u klijent/server načinu rada, a za neke će emulirati neinteligentni terminal i sva obrada će se raditi na nekom od servera u mreži. No, krajnji korisnik po svoj prilici neće ni znati u kojem su procesoru stvarno melju njegovi podaci - njemu su važni rezultati, a ne gdje se obrada stvarno vrši - tako dugo dok sve obrade poziva na isti način (n.pr. da dvaput klikne mišem na ikonu).

Drugi slučaj kada je PC nezamjenjiv je kada se radi o stvarnom otoku. Svaka velika organizacija ima neko skladište, ili neku malu radnu jedinicu koja je udaljena ili izolirana ili oboje, u koju se ne isplati dovlačiti terminal i telefonsku liniju, ali ipak postoji potreba za kompjuterskom obradom podataka. Mali skromni PC i bike net mogu biti potpuno zadovoljavajuće rješenje za takve slučajeve.

Treći slučaj je kad PC služi kao kontroler za POS (Point Of Sale) terminale / blagajne u dućanima.